Ovo je četvrti dio članka. Prvi dio je objavljen 3. siječnja, drugi dio je objavljen 4. siječnja, a treći dio je objavljen 5. siječnja.

Porast klasne borbe i borba za socijalizam

1. Prethodni dijelovi ove izjave koncentrirali su se na glavne elemente krize svjetskog kapitalističkog sustava početkom 2024.: 1) Eskalacija imperijalističkog militarizma, predvođena Sjedinjenim Američkim Državama, što je rezultiralo proxy ratom protiv Rusije, otvorena priprema za rat protiv Kine, i, u Gazi, usvajanje genocida kao legitimnog instrumenta državne politike; 2) Masovna regresija u socijalnoj politici, prikazana namjernim odbacivanjem osnovnih javnozdravstvenih mjera za suzbijanje pandemije COVID-19 kako bi se spasili milijuni ljudi diljem svijeta od bolesti, slabosti i smrti; 3) Ekstremna koncentracija bogatstva u višim slojevima kapitalističkog društva, što rezultira zapanjujućim razinama društvene nejednakosti u naprednim kapitalističkim zemljama i na globalnoj razini; koji je u suštini 4) Svjetske erozije i sloma demokratskih oblika vladavine i ponovnog oživljavanja, u razmjerima koji nisu viđeni od 1930-ih, autoritarnih i fašističkih političkih organizacija i vlada.

2. Brišu se sve „crvene linije“ koje razdvajaju civilizaciju od barbarstva. Moto kapitalističkih vlada je: „Ništa što je zločin nije nam strano.“ Nuklearni rat se „normalizira“; genocid se „normalizira“; pandemije i namjerno uništavanje nemoćnih i starijih su „normalizirani“; nedokučive razine koncentracije bogatstva i društvene nejednakosti su „normalizirane“; potiskivanje demokracije i pribjegavanje autoritarizmu i fašizmu se „normaliziraju“.

3. Uzeto u cjelini, normalizacija različitih oblika društvenog barbarstva znači da je kapitalistička klasa stigla u slijepu ulicu. Klasa čija se politika sastoji od različitih oblika sociocida očito je iscrpila svoj povijesni, ekonomski, društveni i politički legitimitet.

4. Izgledi za čovječanstvo bili bi turobni da nije povijesno potvrđene činjenice da su proturječja koja tjeraju kapitalizam u uništenje također pokrenula uvjete za njegovo rušenje i reorganizaciju društva na novim i progresivnim, tj. socijalističkim temeljima. Potencijal za ovu reorganizaciju ukorijenjen je u objektivnom biću radničke klase. Klasna borba je sredstvo kojom se u praksi ostvaruje objektivna mogućnost socijalističkog preustroja.

5. Pažnja se stoga mora usmjeriti na razvoj klasne borbe. Na početku godine, u kojoj je mjeri kriza kapitalizma stvorila protutežni pokret radničke klase?

6. Ispitivanje društvenih borbi 2023. pruža jasne dokaze značajnog kvantitativnog i kvalitativnog razvoja klasne borbe. Kvantitativno je nedvojbeno povećanje samog broja radnika koji su se uključili u štrajkove i srodne oblike protesta protiv izrabljivanja, pada životnog standarda, napada na demokratska prava i militarizma. Kvalitativni razvoj je globalni razmjer klasne borbe, tendencija pokreta radničke klase da pređe nacionalne granice i dobije međunarodni karakter.

7. Ovaj je proces anticipirao Međunarodni Odbor Četvrte Internacionale još 1988. godine. Radeći na implikacijama razvoja globalizacije procesa proizvodnje i pojave transnacionalnih korporacija, uvodno izvješće održano na Trinaestom nacionalnom kongresu Radničke Lige (prethodnika Socijalističke stranke jednakosti u Sjedinjenim Američkim Državama) 30. kolovoza 1988. navodi:

Predviđamo da će se sljedeća faza proleterskih borbi nezaustavljivo razvijati, pod kombiniranim pritiskom objektivnih ekonomskih tendencija i subjektivnog utjecaja marksista, duž internacionalističke putanje. Proletarijat će sve više težiti da se u praksi definira kao međunarodna klasa; a marksistički internacionalisti, čija je politika izraz ove organske tendencije, njegovat će ovaj proces i dati mu svjesni oblik. [Četvrta Internacionala, srpanj-prosinac 1988., str. 39]

8. Ova perspektiva je potvrđena događajima. U prošloj godini nastavljen je trend porasta prosvjeda i štrajkova na međunarodnoj razini. Zaklada Carnegie za međunarodni mir izvijestila je u prosincu da se „plima protuvladinih prosvjeda koja je posljednjih godina zahvatila zemlje širom svijeta nastavila u 2023.“, uključujući nove prosvjede u 83 različite zemlje. „Klubu se pridružilo sedam zemalja koje u proteklih pet godina nisu doživjele veće prosvjede: Danska, Francuska Polinezija, Mozambik, Norveška, Republika Irska, Surinam i Švedska. Osim toga, neki su prosvjedi koji su započeli prije ove godine nastavili, uključujući prosvjede učitelja u Mađarskoj, prosvjede protiv vladajuće stranke u Bangladešu i iskazivanje protivljenja 'samodržavnom udaru' tuniskog predsjednika Kaisa Saieda u srpnju 2021. i njegovom slamanju oporbe.“

9. Prosvjedi zbog rasta cijena, ubrzani ratom SAD-a i NATO-a protiv Rusije, dogodili su se u mnogim zemljama, uključujući Pakistan, Portugal i Sloveniju. „Pritužbe oko monetarne politike i nestašica gotovine izazvale su prosvjede u Gani i Nigeriji. U Francuskoj su štrajkovi i prosvjedi protiv mirovinske reforme, koja je podigla nacionalnu dob za umirovljenje sa šezdeset dvije na šezdeset četiri godine, uzburkali zemlju početkom godine. Protesti u vezi s mirovinskom reformom također su se dogodili u Češkoj i nekoliko indijskih država.“

10. Bilo je i štrajkova koji su uključivali stotine tisuća željezničara, lučkih radnika, nastavnika i drugih dijelova radnika u Ujedinjenom Kraljevstvu, koji su nastavljeni od sredine 2022. do 2023.; veliki štrajkovi u Portugalu, Belgiji i Njemačkoj; štrajk 420,000 radnika javnog sektora u Quebecu; prosvjed u Poljskoj protiv krajnje desne stranke Pravo i pravda; i, prije genocida u Gazi, prosvjedi koji su uključivali stotine tisuća u Izraelu protiv Netanyahuovih antidemokratskih reformi pravosuđa. Kako se godina bližila kraju, deseci tisuća radnika sudjelovali su u masovnim prosvjedima protiv novog krajnje desnog predsjednika Argentine Javiera Mileija. 

11. Prošle je godine došlo do značajnog porasta štrajkaških aktivnosti u Sjedinjenim Američkim Državama, kako u broju uključenih radnika, tako i u različitim dijelovima radničke klase koje su borbe obuhvaćale. U 2023. bilo je 36 velikih štrajkova koji su uključivali 1000 radnika ili više, u odnosu na 23 u 2022., prema Zavodu za statistiku rada. Prošlogodišnji veliki štrajkovi uključili su gotovo 500,000 radnika, gotovo četiri puta više od 120,600 koliko ih je štrajkalo 2022. U listopadu 2023. izgubljeno je 4,5 milijuna dana zbog prekida rada, najviše u bilo kojem mjesecu u četiri desetljeća. Trećina velikih štrajkova (12) uključivala je medicinske sestre i druge zdravstvene radnike, uključujući 75,000 radnika Kaiser Permanentea. Drugih sedam uključivalo je nastavnike i studente.

12. Baza podataka o prekidima rada Škole za industrijske i radne odnose Sveučilišta Cornell izvještava da je održan 421 štrajk svih veličina, koji su uključivali 508,000 radnika. To uključuje 70 štrajkova 100 ili više radnika koji traju više od tjedan dana, što je povećanje od 59 posto u odnosu na prethodnu godinu. Dok je ukupan broj štrajkova svih veličina u 2023. bio približno isti kao u 2022. (421 u usporedbi s 424), broj radnika u štrajku više se nego udvostručio, s 224,000 na 508,000.

13. Uključivanje 11,000 pisaca i 65,000 glumaca u štrajkaški pokret koji se razvijao izrazio je širenje definicije same radničke klase, koja obuhvaća rastuće slojeve stanovništva koji bi se prije smatrali „srednjom klasom“. Revolucionarni napredak u znanosti, uključujući umjetnu inteligenciju (AI), koji ima ogroman potencijal za razvoj čovječanstva, koristi se za povećanje eksploatacije kulturnih i tehničkih radnika i olakšavanje širokog restrukturiranja gospodarstva u cjelini.

14. Uz ovaj globalni razvoj klasne borbe, masovni antiratni pokret protiv genocida u Gazi zahvatio je svijet u posljednja tri mjeseca 2023. i nastavit će se u novoj godini. Ovo je već najveći i najodrživiji antiratni pokret od prosvjeda 2003. protiv američke invazije na Irak, koji se odvija u daleko naprednijoj fazi sloma svjetskog kapitalizma. U stotinama gradova na svim naseljivim kontinentima, milijuni ljudi izašli su na ulice kako bi izrazili svoje protivljenje brutalnosti izraelske vlade i njezinih imperijalističkih podupiratelja. Ovi su prosvjedi uključili široke slojeve društva, a mladi su imali vodeću ulogu.

15. Najveće demonstracije u imperijalističkim zemljama održane su u Londonu (gotovo 1 milijun 11. studenoga i 100,000 u brojnim drugim prosvjedima); Washington D.C. (preko 300,000 4. studenog); New York City, Chicago i Los Angeles (10,000 u više demonstracija); Sydney i Melbourne (svaki preko 50,000 12. studenog); Berlin (preko 10,000 28. listopada unatoč policijskim zabranama); Pariz (preko 15,000 22. listopada); Amsterdam (preko 15,000 15. listopada); Toronto (preko 15,000 10. listopada); i Tokiju (1500 20. studenog). Milijuni drugih prosvjedovali su protiv genocida, posebice diljem arapskog svijeta.

16. Korporacijski mediji učinili su sve što je bilo moguće kako bi prikrili i sam genocid i globalne prosvjede. Realnost rata i suprotstavljanje njemu može se u potpunosti sagledati samo putem društvenih mreža, gdje su mase ljudi pomno pratile razvoj događaja i organizirale demonstracije. Kao rezultat toga, oligarsi koji kontroliraju te platforme, posebice Elon Musk (Twitter/X) i Mark Zuckerberg (Facebook, Instagram i Threads), sve više pribjegavaju flagrantnoj cenzuri.

17. Ne umanjuje se objektivni značaj štrajkova i prosvjeda da se skrene pozornost na temeljne probleme otkrivene u početnim fazama globalnog oživljavanja klasne borbe. Ostaje golemi jaz između napredne razine objektivne krize i subjektivnog shvaćanja te krize i njezinih političkih implikacija u svijesti radničke klase. Taj jaz dolazi do izražaja, prije svega, u stalnoj dominaciji radničkih borbi od strane reakcionarne proimperijalističke sindikalne birokracije i njihovih saveznika u socijaldemokratskim, bivšim staljinističkim i raznim oblicima sitnoburžoaskih pseudolijevih organizacija.

18. U zemlji za zemljom, radničke borbe gušio je pro-korporacijski i nacionalistički sindikalni aparat, a masovne prosvjede gušile su i zatvarale razne lijeve i pseudo-lijeve organizacije koje djeluju kao dio političkog establišmenta.

19. U Francuskoj, protivljenje rezovima mirovina predsjednika Emanuela Macrona bilo je ogromno, a dvije trećine stanovništva poduprlo je opći štrajk kako bi se rezovi zaustavili. Međutim, sindikalne birokracije CGT i CFDT surađivale su s Nepokornom Francuskom Jean-Luca Mélenchona kako bi demobilizirale prosvjede i ograničile štrajk. Promicali su fikciju da se napad na mirovine može zaustaviti pregovorima s Macronovom vladom ili kroz institucije parlamenta, dok su prikrivali vezu između napada na radnike i rata SAD-a i NATO-a protiv Rusije oko Ukrajine. Na kraju je Macron uspio progurati rezove u izvanparlamentarnom manevru, dok su sindikati radili na izolaciji i suzbijanju štrajkova i prosvjeda koji su uslijedili.

20. U Šri Lanki, masovni prosvjedi zbog rasta cijena i reformi koje podupire IMF prisilili su predsjednika Gotabayu Rajapaksu na ostavku u srpnju 2022. Sindikalni aparat, uz podršku grupa poput Frontline Socialist Party (FSP), radio je na tome da zadrži opoziciju unutar parlamentarnog okvira i službene oporbene stranke. Rajapaksa je na parlamentarnim izborima zamijenio Ranil Wickremesinghe, jedna od najomraženijih političkih osoba u cijeloj Šri Lanki. Tijekom prošle godine, Wickremesinghe je radio u savezu sa svim većim buržoaskim strankama kako bi progurao istu politiku IMF-a koju podržava Rajapaksa, uključujući, krajem 2023., nove poreze koji su naglo povećali cijenu osnovnih dobara i koji će donijet povećanje siromaštva.

21. U SAD-u su svi veliki štrajkovi 2023. izolirani i ugašeni od strane sindikalnog aparata, koji je blisko surađivao s Bidenovom administracijom. UAW, pod vodstvom predsjednika Shawna Faina, izveo je lažni „stand-up štrajk“ u rujnu i listopadu koji je zadržao veliku većinu od 145,000 automobilskih radnika na poslu, a zatim je prekinuo štrajk prije nego što su  radnici uopće glasali o ugovorima koji nisu zadovoljili niti jedan zahtjev radnika. Faina su snažno promovirale pseudoljevičarske skupine, uključujući Demokratske socijaliste Amerike, koji su dovedeni izravno u prokorporacijski sindikalni aparat.

22. Radnje UAW-a nisu jedinstvene. Svugdje su sindikati pod kontrolom sloja više srednje klase s jasnim društvenim interesima, neovisnim i neprijateljskim prema interesima radnika za koje tvrde da ih predstavljaju. Kumulativni prihod sindikalne birokracije u Sjedinjenim Američkim Državama, koja zapošljava stotine tisuća pojedinaca, broji se u desecima milijardi dolara. Godišnja plaća za osoblje zaposleno u sjedištu UAW-a u Detroitu premašuje 75 milijuna dolara. Rukovoditelji na visokoj razini u sindikatima povezanim s AFL-CIO-om, poput Randi Weingarten, predsjednice Američke federacije učitelja, primaju značajne šesteroznamenkaste plaće koje su deset do dvadeset puta veće od plaća rank-and-file članova sindikata.

23. Godine 1940. Trocki je analizirao degeneraciju sindikata u onome što je nazvao „epohom imperijalističkog raspadanja“.

Postoji jedna zajednička značajka u razvoju, ili točnije degeneraciji, suvremenih sindikalnih organizacija u cijelom svijetu: to je njihovo približavanje i rast uz državnu vlast. Taj je proces podjednako karakterističan za neutralne, socijaldemokratske, komunističke i „anarhističke“ sindikate. Sama ova činjenica pokazuje da tendencija prema „srastanju“ nije intrinzična u ovoj ili onoj doktrini kao takvoj, već proizlazi iz društvenih uvjeta zajedničkih svim sindikatima.

Monopolistički kapitalizam ne počiva na konkurenciji i slobodnoj privatnoj inicijativi nego na centraliziranom zapovijedanju. Kapitalističke klike na čelu moćnih trustova, sindikata, bankarskih konzorcija itd. gledaju na ekonomski život s istih visina kao i državna vlast; i na svakom koraku zahtijevaju suradnju potonjih. S druge strane, sindikati u najvažnijim granama industrije nalaze se uskraćeni za mogućnost profitiranja od konkurencije između različitih poduzeća. Moraju se suočiti s centraliziranim kapitalističkim protivnikom, blisko povezanim s državnom moći. Otuda proizlazi potreba sindikata – utoliko što ostaju na reformističkim pozicijama, tj. na pozicijama prilagodbe privatnom vlasništvu – da se prilagode kapitalističkoj državi i surađuju s njom.

24. Tendencija koju je identificirao Trocki prije 84 godine od tada je poprimila takve monstruozne razmjere da organizacije koje se sada opisuju kao „sindikati“ nemaju, u praksi, nikakve veze s povijesnim značenjem izraza. Čak i prije svog eseja iz 1940. o „Sindikatima u epohi imperijalističkog propadanja“, Trocki je upozorio (1937.) na tendenciju da se od terminologije napravi fetiš, do te mjere da se politika ne određuje na temelju objektivne uloge određene organizacije, već na njezinom formalnom nazivu. Napisao je:

Karakter radničke organizacije kao što je sindikat određen je njezinim odnosom prema raspodjeli nacionalnog dohotka. Činjenica da Green i Company [u to vrijeme čelnici Američke federacije rada] brane privatno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju karakterizira ih kao buržoaske. Trebaju li ova gospoda osim toga braniti prihode buržoazije od napada radnika; trebaju li voditi borbu protiv štrajkova, protiv podizanja plaća, protiv pomoći nezaposlenima; onda bismo imali organizaciju šuge, a ne sindikat. [„Ne radnička i ne buržoaska država“]

25. Koristeći kriterije Trockog, glavne nacionalne sindikalne organizacije i federacije funkcioniraju kao „šugave“ organizacije, čak i u najdoslovnijem smislu riječi. Zadatak sekcija Međunarodnog odbora je pomoći radničkoj klasi u pripremi pobune punih razmjera protiv sindikalne birokracije, razviti nove oblike militantnog organiziranja radnika u tvornicama i na radnim mjestima kako bi se prenijela sva moć odlučivanja na radnike. Ovaj pristup temelji se na Prijelaznom programu, u kojem je Trocki poticao kadrove Četvrte Internacionale „da u svim mogućim slučajevima stvore neovisne militantne organizacije koje više odgovaraju zadaćama masovne borbe protiv buržoaskog društva; i, ako je potrebno, ne ustuknu čak ni pred izravnim raskidom s konzervativnim aparatom sindikata.“

26. Međunarodni Odbor Četvrte Internacionale borio se za oslobađanje radnika od stega sindikalnog aparata kroz razvoj organizacija koje kontroliraju sami radnici. Kada je u travnju 2021. pokrenuo inicijativu za Međunarodni savez radničkih odbora (IWA-RFC), ICFI je objasnio da će „nastojati ujediniti radnike u zajedničkoj svjetskoj borbi, suprotstavljajući se svakom pokušaju kapitalističkih vlada i reakcionarnim zagovornicima bezbrojnih oblika nacionalnog, etničkog i rasnog šovinizma i idenbtitetskoj politici kako bi se radnička klasa podijelila na zaraćene frakcije.“

Naravno, uvjeti s kojima se radnici suočavaju razlikuju se od regije do regije i zemlje do zemlje, a oni mogu utjecati na izbor taktike. Ali nepobitno je istina, u svim zemljama, da postojeći birokratizirani sindikati funkcioniraju kao institucionalizirana policija, odlučna zaštititi korporativne i financijske interese vladajućih elita i njihovih vlada od sve većeg narodnog otpora.

27. Sindikalna birokracija neće prestati ni pred čime da blokira razvoj socijalističkog utjecaja među radnicima. Ali bez obzira na svoje resurse, pojačane potporom kapitalističke države i pseudoljevice, nije nepobjediva. Rastuću militantnost radničke klase, unutar Sjedinjenih Američkih Država i na međunarodnoj razini, pokreće objektivna kriza kapitalizma. Zadatak s kojim se partija suočava jest intervenirati u borbe radničke klase i prožeti tu borbenost potpuno razrađenom socijalističkom perspektivom koja je svjesno usmjerena prema rušenju kapitalizma i uspostavi radničke vlasti na svjetskoj razini.

28. Prije četiri godine, novogodišnja izjava World Socialist Web Sitea koja je objavljena 3. siječnja 2020. pod naslovom, „Desetljeće socijalističke revolucije počinje,“ pokazuje da je ova procjena svjetske situacije dobro nasmijala politički bankrotirane pseudo-lijeve organizacije srednje klase. Ništa im se ne čini nepobjedivijim od kapitalističke vlasti, prije svega u njezinoj sjevernoameričkoj utvrdi. Oni ne samo da smatraju početak revolucionarne krize u 2020-ima nezamislivim; oni teško mogu zamisliti socijalističku revoluciju u preostalih 76 godina dvadeset i prvog stoljeća. Odbacujući teoriju permanentne revolucije Trockog, politička praksa pseudo-ljevice temelji se na nepokolebljivoj vjeri u trajnost kapitalizma.

29. Ali sve što se dogodilo od siječnja 2020. potkrijepilo je političku prognozu Međunarodnog odbora. Prije nego što je završio prvi mjesec novog desetljeća, COVID-19 se širio cijelim svijetom. Gotovo točno godinu dana nakon što je izjava objavljena, Trump i njegova mafija pokušali su srušiti Ustav i uspostaviti fašističku diktaturu. Trećom i četvrtom godinom dominirao je eskalirajući rat i rastući društveni otpor radničke klase.

30. Nema razloga vjerovati da će kriza svjetskog kapitalizma nestati i da će se njezini simptomi povući poput kratkotrajne gripe. Naprotiv, kriza će se zaoštriti, a globalni otpor radničke klase postat će odlučniji i politički svjesniji. U potonjem procesu uloga Međunarodnog odbora poprimit će odlučujući karakter.

31. Ovo nije uzaludno hvalisanje. Međunarodni Odbor Četvrte Internacionale je stranka povijesti. Njegov teorijski, politički i praktični rad temelji se na golemom iskustvu revolucionarne borbe u imperijalističkoj epohi, koja traje više od jednog stoljeća. Samo on predstavlja kontinuitet marksizma, kako ga je branio i razvijao trockistički pokret od svog osnutka 1923., nasuprot staljinizmu, socijaldemokraciji, pabloističkom revizionizmu, buržoaskom nacionalizmu i sitnoburžoaskom radikalizmu svih reakcionarnih varijanti.

32. Međunarodni odbor ne umanjuje ni opasnosti s kojima se suočava radnička klasa niti goleme razmjere izazova s kojima se suočava revolucionarna avangarda. ICFI još ne predvodi masovni pokret. Da bi se to dogodilo potreban je razvoj masovnih borbi radničke klase. Međutim, rast marksističkog utjecaja među radnicima nagoviješten je u nedavnoj kampanji Willa Lehmana za predsjednika United Auto Workers. Vodeći otvorenu kampanju kao socijalist i zagovarajući program Međunarodnog radničkog saveza radničkih odbora, Lehman je dobio glasove gotovo 5000 automobilskih radnika. Uspjeh je bio tim značajniji jer birokracija nije obavijestila radnike o izborima čime je ograničila glasanje na manje od 10 posto članstva UAW-a.

33. Postavljeni su temelji za značajan kadrovski rast ICFI-ja i izgradnju novih sekcija. World Socialist Web Site, tijekom četvrt stoljeća kontinuiranog svakodnevnog izlaženja, uspostavila je veliku međunarodnu čitateljsku publiku. Unatoč nemilosrdnoj cenzuri, WSWS svaki dan čitaju deseci tisuća, a njegov utjecaj u međunarodnoj radničkoj klasi i među studentskom omladinom stalno raste.

34. Štoviše, rad trockističkog pokreta ne odvija se u političkom vakuumu. Svjetska kriza radikalizira desetke i stotine milijuna. Ponor između suštinskih interesa masa i privilegija vladajuće klase postaje sve očitiji. Imperijalistička normalizacija rata, genocida, pošasti i fašizma pružit će snažan poticaj za revolucioniranje masovne svijesti i, prema tome, normalizaciju socijalizma u političkim pogledima radničke klase.

35. Pozivamo sve čitatelje World Socialist Web Sitea da izvuku neizbježan zaključak koji slijedi iz ove perspektive. Zaustavite sunovrat u barbarstvo! Mobilizirajte snagu radničke klase protiv diktature, nejednakosti i rata! Krenite u borbu za trockizam, marksizam dvadeset i prvog stoljeća! Pridružite se Stranci socijalističke jednakosti i izgradite Svjetsku stranku socijalističke revolucije!